Dinamika ireverzibilnih koraka

Ako nekad budete imali zelju, slucajno ili namjerno, da pronadjete apsurd u zivotu slobodno pokucajte na vrata od kojih sadrzim kljuc. Ukoliko ipak trazite smisao onda se obratite na proslu adresu gdje bijah i gdje nisam vise. Trenunta verzija, updejted kao windows, redovno, i sa novim cakama kao i opcijama ali ne i "performantnija" : nova dakako, razlicita, po nekim stvarima i korisnija, hajmo reci "uhodanija" ali ne automatski optimalna, maksimalna, epistolarna. Vrijeme tjera na promjenu, u ime savremenog, u ime "oca" , "sina" i "modela zivotnog" pa i svetog, napravimo korak (ja, ti, mi), korak koji ne vodi uvijek tamo gdje smo bas imali namjeru da odemo.

Prije nego shvatimo, nadjemo se u sumici sa rozim slonovima, gurmano se zadovoljavamo poslasticama koje su izlozene na stolu; gosti smo kod Alise u Zemlji Cudesa. Naviknemo se na komfor i zonu koja pruza to nisko plutanje u bezbirznosti : daleko od finansijskih briga, daleko od stresa na koji se pozivaju svi ostali (ali mi ne), daleko od svjetskih pandemija, daleko od svecanika iz Rumunije, daleko od Buddhe i Benedikta. U zoni apsurda se covjek izgubi, zaustavi, apsolviran od smisla i razuma, u punom letu zracne piste jednog zivota koji nudi povrsinski mir.

Jutra ne poznaju vijesti, zivot ne poznaje izbor, potrebu za razmisljanjem o stvarima koje su van nase svakodnevne prizme. Svako malo ipak, zatitra negdje u dubini neki dzin, neki davni osjecaj, nit probudjena uzdahom, sjecanje na ono sto smo nekad htjeli, put koji je trebao da bude nas. U momentu svijesti, shvatimo (ja, ti, mi ili ipak samo ja, mozda) da su polja nasa od lanaca celicnih plodna, da su zidovi barijere koje od Istine nas odvajaju ili Zivota. Sta je bilo od vrta koji je trebao biti kultiviran, sta se desi s obecanim vrtlarom spretnim ? Promasili smo zanimanje, promasili smo put, zakasnili na voz ili kupili pogresnu kartu, mozda nesto sasvim trece ipak. Postali smo cuvari (ja ili ti ili mi, vjerovatno samo ja, ipak) zidina hladnih, s pogledom na lividnu periferiju od koje snaga slabi a srce bi, s trepicacijom, samo da trci, ponovo slobodu da osjeti, irizira vidljivo; placuci za razumom kojeg bi rado da osvijesti.

Kako razbiti apsurd, osloboditi se od kristalnog bokala, skociti ponovo u zivot ? Da li je utemeljenost obicaja definitivna granica kojoj vrijeme i godine pomazu da opstane, iz godine u godinu ? Sta me cini paralizovanim ? Da li je pokusati toliko tesko ili je strah inkapacitirajuci, da li prijetnja od ne-uspjeha predstavlja preveliki skok ? Kad covjek prestane da bude avanturista ili ziv, kad je uopste prihvatio automat da bude ? Kad je prekasno reagovati ? Da li postoje alternative boemstvu ili ropstvu ? Odnos izmedju plana, mogucnosti i htjenja, da li je samo nagrizujuci upitnik ciji jedini rezultat je osjecaj nezadovoljstva ? Sta ako iz istog nezadovoljstva proizlazi potreba, u kojoj zelja oplodjuje snagu i tjera na pokret, na promjenu. Sta ako je i taj novi korak samo jedan novi apsurd koji naizgled samo obecava, zbog kojeg cemo ostaviti i ono sto smo stekli. Kako znati i da li je bitno ?

Kad slusati sebe i kad prestati slusati se ? I sta ako vokalne zice, nijeme, u mislima vriste, prave buntovnicki strajk u ime bajke zvane Sreca, Potencijal, San, Mogucnost, Naprijed ili Put ? Is happiness the measure or an indicator that we are living The Life we were meant to live ? Kako egzistencijalnim pitanjima dati do znanja da je njihova egzistencija imala pocetak i da joj je upravo dosao kraj ? I 'ko kaze da sa krikom ne mozemo stici na voz, ako bas pozurimo. A i ako promasimo, ima drugi voz, ako znamo pravac stici mozemo by all means. Zasto je onda rizik, strah promasaja tako strasan ako vec svjesni jesmo da zivot cijeli nam je kao scena u pozoristu : od kartona i papira gdje glumci igraju namjenjene uloge, gdje car nastaje tek onda kad laz svjetlom zablijesti i vizuelna prevara zarobi emociju. Kako znati, u svijetu scena, sjena i igara, distingvirati istinitu realnost od naizgled predstave oblikovane kao realnost ?

Nisam krojac a jos manje divan um da sijem savove o kojima sanjam, ali svako malo, u meni se pobudi taj odmetnik koji bi, svih pluca, da oslobodi svoj "Rebel Yell". Otpor polako pruzam kubicnoj svakodnevnici cije finese ostavljaju moje zadovoljstvo puno gladi. Vapim za slobodom, za vjetrom neke suhe Sahare, za olujom pustinjskom i kisom koja pada 4 dana za redom. Tijesne su mi cajne staklene soljice, u njima mi se muti um. Gubim duh i ostrinu koju mi slagase da imam jer da je istina takva, ne bi li moje mjesto bilo u avionu o kojem sanjam ?

Nije li svaka navedena i rodjena misao korak; korak naprijed jer i krivi korak je korak; nazad ili naprijed, zar je bitno ? Ponekad se od pogresnih vise uci no od pravih a niko plesati ne zna isto niti na istim plocama pronalazi tajni ritam zbog kojeg treptaj u oku poklanja zivot sreci. I ako je uvjerenje ili postojanje takvog osjecaja ili "slutnje" slucaj, mislim da covjek duguje sebi (ti sebi a jos vise ja sebi) da slusa svoje Ja i bude konsekventan najintimnijem i bitnijem obecanju sebi koje snosi iskrenost : pokusaj; ujedinjenje Sebe, Ja i predstave o Sebi, licnosti i identiteta u ime koraka istinitom napretku. Putem inercije se ne stize daleko kao ni putem laznog zadovoljstva. Biti zahvalan Zemlji i Nebu treba biti i na samom pozivu, onom necujnom koji sapuce negdje u meni (ili tebi?).

Najzad, nije bitno ako ne razumijes me jer ja sebe savrseno razumijem i imam namjeru da trcim, da trcim koliko snage imam, volje i zelje, da trcim koliko noge me nose i ne gledam nazad jer za cijenu onog sto slutim i svim bicem osjecam, dugujem, u ime postovanja sebe i straha onog sto cu nekad u ogledalu vidjeti. Hocu da te bore na licu zarobe slobodu, zar, vjetar, snagu i moc, pokusaj i viziju svega prozivljenog, hocu da sacuvam bistar pogled i zdrav um jer zelim da zivim i dok zivim da mi duh vibrira.

So, now, if you know what you want, you need to run, run and never look back...

****

Januar 1998
Dnevnik Cirkuske Jahacice

Ljubav je na mom pragu. Krade moje biće pogledima nježnim svojim. Moje oči žedne, pronalaze utočište u naručju toplom. Grlim osjećaj i prepuštam se valu, dok svijet oko mene prestaje da biva i ponovo se rađa u sasvim novom dahu.

Vrijeme ne postoji, u trenu, kao ni prostor. Značajno je samo jedno, a zove se imenom njegovim.

Impregnirana sam srećom i duša moja ovih dana je krilata ptica, opijena slobodom mističnih visina.

Prestajem biti samo svoja.

Otkako sam napustio Liban, 1976, da bih se instalirao u Francusku, nije prošao dan da me nisu pitali, sa najboljim namjerama na svijetu, da li se više osjećam kao "Francuz" ili kao "Libanac". Odgovarao sam, po običaju, kao i svaki put : " Kao obojica ! " Ne jer sam vodio kojekakve brige o tome da li je moj odgovor bio dovoljno pravedan ili ravnopravan prema partijama već zato što bi bilo koji drugi predstavljao laž. Što me čini onim što jesam i ne nečim drugim je upravo ta situacionalna ivica na kojoj jesam, između dvije zemlje, između dva ili tri lingvistička modela jezika i par tradicionalnih i kulturalnih sistema. To je precizno ono što definira i čini moj identitet. Da li bi bio više autentičan i istinit kad bi amputirao jedan dio sebe ?

Onima koji mi postavljaju pitanje, objašnjavam znači, strpljivo i uporno, da sam rođen u Libanu i da sam tamo proveo 27 godina svog života, da je Arapski moj maternji jezik, da sam u početku prvo na Arapskom prijevodu otkrio Dumu i Dickensa i Guliverova Putovanja, i da sam u mom selu na planinama, selu mojih predaka, upoznao svoje prve dječje radosti i čuo pojedine priče koje će me inspirirati kasnije i dati dah mojim romanima. Kako bi mogao zaboraviti ? Kako bi ikad mogao detaširati se, odcijepiti ? Ali, sa druge strane, živim već 22 godine na Francuskoj zemlji i njenom tlu, pijem njenu vodu i vino, moje ruke svaki dan grle ono staro kamenje, pišem svoje knjige na njenom jeziku, nikad više ona biti neće za mene zemlja stranca.

Pola Francuz, dakle, i polu - Libanonac ? Uopće ! Identitet nije zbir komparticija, ne dijeli se na polovice, ni na trećine ni na fragmentirane i skrivene plaže. Ne posjedujem set identiteta, imam samo jedan, sačinjen od svih elemenata koji su ga fasonirali, oblikovali, po određenoj i unikatnoj dozi koja varira od jedne osobe do druge i koja nikad nije ista.

Ponekad, kad završim sa eksplikacijom koja snosi hiljadu detalja zbog kojih revandiciram potpunu cjelinu mojih pripadnosti, neko mi priđe da bi mi šapnuo, stavljajući ruku na rame mi : " Imate pravo što tako zborite, ali u dubini vas, kako se doista osjećate ?"

Ta insistirajuća interogacija me je dugo ostavljala nasmijanim. Ipak, danas joj se više ne smijem jer svjedoči, čini mi se, toj jako proširenoj viziji stvari koju ljudi imaju i koja, u mojim očima, predstavlja opasnost.
Kad me pitaju šta sam, "u dubini samog sebe", to sugerira da postoji "u dubini dubina" svakog od nas, samo jedna jedina pripadnost koja je bitna i značajna, svojstvena " duboka istina " u jednom smislu, "esencija" determinirana jednom za sva vremena pri rođenju i koja se ne mijenja; kao sve drugo, sve ostalo -  trajekcija slobodnog čovjeka, njegove steknute konvikcije, uvjerenja, njegove preferencije, njegova vlastita senzibilnost, njegovi afiniteti, život, na kraju - ne znače mnogo. I kad incitiramo pojedince da " afirmiraju svoje identitete", kao što se često dešava danas, ono što im govorimo ustvari je da trebaju pronaći u svojim dubinama tu fundamentalnu i podloženu pripadnost, koja je tako često religiozna, nacionalna, rasna ili etnička, i kojom trebaju ponosno mahati u lice drugima.

Amin Maalouf

Kad sam bila dijete, luksuz u mojim očima su predstavljali krzneni kaputi, duge svilene haljine i palače na obali mora. Kasnije, mislila sam da bi to više bio uzorni život intelektualca. Sad imam osjećaj da bi to mogla biti i mogućnost ljubavi sa jednim muškarcem ili ženom.
 
Annie Ernaux

Na opskurnom portalu, postadoh opasni i slavni dominatrix ili nađoh čovjeka koji me takvom učini zbog vlastitih potreba. Uhvatih se u igri karaktera, sasvim slučajno, u sjenama predstava, iza hiljadu paravana, oslobođena od svakog zamislivog ograničenja. Uživah, javno.

Uprkos mojim elaboriranim deskripcijama ribarskih čizama i skafandera u kojem sam umišljeno tipkala, dotični nije mogao da odoli. Nakon izjave mojih fobija vode, ne-kupanja već 6 punih mjeseci i dugotrajne agorafobije, mislim da sam ga sjajno nažarila, što je i sam potvrdio svojim nastavkom lizanja mojih stopala za koje sam mu objasnila, prije toga, da vode vidjeli nisu u zadnjih 9 mjeseci. "Ipak, ponekad naspem vode u dvije čaše i nožne prste u njih zamočim, relaksacije radi", rekoh mu. Specifirah da mi je više od 300 lbs, tek da ne bude zabune. Mrzim lagati ljude. To je tako ofirno i nekulturno. "Da moja draga damo, sve za vas Milady", govorio je a la british. Rekoh mu, u ime ljubavi, da mi je tijelo prekriveno nekom kožnom bolešćurinom. Ni trepnuo nije. Idila. U tom trenu sam pomislila da je čovjek mog života ili ipak fantazija mojih očiju. Ispričah mu anegdotu, kad me je upitao da li želim leći, da me izmasira, možda bi mom tijelu godilo, reče.
"Ne hvala", odgovorih i nastavih priču, u želji da testiram novog čovjeka svog života, onog koji je naizgled osjećao toliku ljubav prema meni, stvar koja je vjerovatno i Zeusa samog bunila u tom trenu. "Prije par mjeseci sam bila u tako čudnoj situaciji, tako prost akcident me je koštao života", hitro pokušah da mu objasnim. "Naime, moj skafander, odnosno zip istog se pokvario i nisam mogla da ga skinem kao da su svi sveci protiv mene se okrenuli. Uz to, zahvatio je moj penis koji sad visi, ni tamo ni vamo, ukopčan na pola, ukočen, u federu skafandera. Naravno, vremenom i rastom dlaka, odličan čupavi žbun je prekrio to sve ali još uvijek imam poteškoća kad izlazim da izvučem poštu iz sanduka. Uvijek 8 puta pogledam na lijevo i 16 na desno, supersticije radi. Naravno, bez solnice ni koraka. Ponekad zapne za vrata ili dok kuham. Neću nabrajati koliko puta sam ga opržila i koliki broj vrelih masnoća je njegov glavić upoznao. Jad moj. Nije ugodno uopšte. Horibilno, uvjeravam vas. Ipak, još uvijek uriniram, to je sigurno jako dobar znak, mislim...To je jedan od razloga zbog kojeg sam odjevena u iste drolje već nekih 12 mjeseci i više." ...Pričala sam mu sve to, sa jako velikim povjerenjem.

"A to je bio vaš penis ili penis vašeg partnera", pita me.
"Da", odgovorih.
"Mislim da bi to trebalo jednim potezom..."
Prekinuh ga : " Ludi ste ako mislite da ću takvo nešto uraditi ili dopustiti da mi urade. Bez srca ste. Kako takvo nešto sugerirati možete. Sram vas bilo. Vaša nepromišljenost me iznenađuje i moram odati da sam skandalizirana", rekoh mu na sav glas.
"Oprostite, Milady"  , reče "Želite li da pripremim stol ... da li primate večeras ili izlazite...".
"Ne hvala", rekoh, još uvijek u emocijama od njegovog zadnjeg komentara koji je ostavio duboki utjecaj na mene. Senzibilitet mu je mana, otkrih. Preporučih čišćenje tavana, farbanje zida u kupatilu, brisanje prašine i naravno uređaj oko kante za smeće. Sve je bez riječi izvršio. Decidno, moje mišljenje o njemu je počelo da se popravlja sve dok nije izjavio da bi rado šapnuo mi nešto. Tu sam ostala bez teksta i rekla da je jako uobražen ako misli da ću slične kaprice i obscenus-e da podnosim. Rekoh mu da je vrijeme za moj čaj, zahvalih se na šarmantnoj večeri i razgovoru koji smo podijelili. Isključih se. Mislim da ga latinski impresionirao, ipak pošteno sam se trudila.

 Log off.

Sa osmijehom na licu.

***

Moram priznati da mi je prijalo. Veliki sam ljubavnik pozorišta.

Slika : Apsurd protiv sebe
***
Nos mi curi kao varoška česma. Kapa, kapa. Bila sam stavila dvije kleenex maramice u svaku nozdrvu ali sam onda počela imati poteškoća sa disanjem, no o tome vam neću detaljno jer svakako to nije tema večerašnje emisije. Htjedoh vam samo reći da su moje biološke tekućine zavladale mojim životom, ubijajući svaku pomisao na romantiku i lakoću postojanja. U tom stanju, shvatit' će te da se mali živac i namčor u meni pobudio te da tražim mušice u svemu i svačemu. Takva sam, sa visokom temperaturom, gripurinom, usijanim čelom, hladnih prstiju, glavoboljom i novembarskim bluzom. Sezonski koktel. Nebo me zaboravilo (ili me doziva).

Naime, već par dana ležim u krevetu, nakon obavljanja neophodnih životnih dužnosti. Skidam odjeću sa sebe pri povratku kući, prvi pravac mi je tuš i odmah poslije krevet u koji ronim kao u grob pun neke boležljive udobnosti. Grudnjak bacam na sred sobe i udišem duboko, po prvi put čini mi se svaki put - udišem na usta jer mi je nos maksimalno začepljen ali ću vas i tih detalja da poštedim. Premalo spavam za period u kojem su mi oči zatvorene i ne odgovaram na eksterni stimulus. Društvo mi drže prazne šalice (ha, ha, ha) čaja i Donna Tartt sa povremenim radio i tv interferencijama. Saslušah panopliju vijesti i napunih oči slikama iz cijelog svijeta, od Aljaske do Rusije, preko Francuske i Američkih ujedinjenih i sjedinjenih država. Uvjerena sam da sam sagledala sve žurnalističke isječke i reportaže o novom predsjedniku. Za mene on više tajne nema. Pratih ga do Kenije i nazad. Saslušah zatim vremenske prognoze za idućih par sedmica i povoljne dane za putovanja u Afriku, Južnu Ameriku i sl. iako žive namjere za putovanjima nemam. Sagledah jednim okom nekakav live koncert, okrećući listove sa Donnom. Nervoza me je počela hvatati jer tokom svakog izvještaja, bješe riječ o ekonomskoj krizi. Prva tri sata sam slušala, udubljena u recitacije i ekonomske analize. Najzad, morala sam to sve ugasiti da se smirim jer me počelo zanositi u depresiju.

"Ekonomska recesija ...", tvrdi Stanklez iz NY.
" Loše nam se piše, doista loše Trudy, potrebno je više no ikad pažnju posvetiti svojoj potrošnji " ...
" Bankrot, bankrot, bankrot. To je užas Jenny, kažem vam ..." ...
" Similar and perhaps even more dangerous than the 1930's great depression, I tell ya Sandra " ...
" And we should all be worried. I'm Kathy C. ladies and gentleman from N. and I wish you a good night".

Good night, kažem i gasim. Tu noć sam sanjala strašne stvari. Granate su padale svuda.

***

U jednom od onih jutarnjih zanosa, odlučih naviti sebi muzičke spotove uz kafu. Klik. Ekran pun boja. Nije moglo pasti bolje za mene, naravno, dočeka me nazalna vibracija Rijane (Rihane ?). Zgrozih se. Fascinira me da takvo nešto ljude fascinira. Već drogirana mnoštvom tableta, fizički ostadoh bez snage da tražim nešto drugo. Kontam da neće derati se dugo, da je pri kraju i da će doći nešto bolje poslije nje. Oh, kako se grdno prevarih. Činilo mi se da je tri puna sata jaukala, kao neka vruća kujica koja bi pristala i da je volovi deru u ime prokreacije.

Ne valja biti malodušan ali sve više što sam gledala, sve više sam samokontrolu i živac gubila. Lijepa ženka, to stoji, ali ima li šta gore od pjevačice koja ne artikulira i sa američkim seljastim akcentom vibrira svoje nemogućnosti kad je u pitanju egzekucija monotonih vokala ? Hanka Paldum u 2008, da ne uvrijedim teta Hanku. Čemu egzibicionizam kojekakve stražnjice koja krije stotinjak hamburgera i kolesterol neke ćurke ...Čemu tolika fokalizacija na grudi, svaka žena ima grudi. Ja viđam najmanje 100 parova grudi svaki Božji dan. Bradavice, manje, veće, okrugle, manje okrugle, naduvane, osušene...Ništa novo, sve viđeno. Čemu onda, čemu ? Možda jer je žena samo to ustvari, dvije kruškice na prsima, otvor između dvije noge, usta spremna za oralno zadovoljavanje ( u seksualnom smislu naravno) ? Možda jer se ništa drugo pokazati nema, možda jer žene nema iza svega toga. Igramo se predstava i dopuštamo da medije nas truju onim što je in i out (zar smo toliko glupi, bez ukusa i zaostali bez njih ?) ? Saznah u spotu koje su nove tendencije za dekoraciju, kako se oblačiti i postupati, kako se masturbirati i privuči muškarca k sebi, kako ga kulturno i zavodnički odjebati, kako za onu stvar i nos vuči, kako ga zadovoljiti ...Sve. Bolje od bilo kakve enciklopedije. Svi odnosi i postupci između jednog muškarca i jedne žene, u vezi, su sažeti u videospotu od 2.3 minute. Znajte da svi koji studiraju sociologiju i psohologiju uzalud vrijeme troše. Potrebna im je samo pretplata za MTV i slično tome, sve dok reklamiraju rap-ri prezentacije. Sve što trebate znati u današnjem svijetu, za vaš opstanak, se nalazi tu. Žene, ponos gore, noge u vis (brijače i depilatore imate, o vibratorima ni riječi).

Suptilna ruka koja privlači gitaru k sebi i koju miluje i provlači kroz O jednog indeksa i kažiprsta. Navuci, stegni, ah! Sugerisati o pozama je jednako lako, pokazuje nam Ri. Noge se otvaraju ovako, zatim se lijeva noga ležerno digne da bi ...ups, nećemo ići toliko daleko ali ipak dovoljno da gledaoci pomisle, i ako pomisle nije naša greška. To je dio njihovih prljavih umova koji im igraju male porno predstave (da, da, da, sram vas bilo, nije do nas). Psihologija 4 dummies. Ubiše erotiku, seks više nije tabu, to je ples tijela, sudar organa, razmjena tekučina. Mahinalno, samo mahinalno.

Ko se pali na to, doista se pitam ? Čovjek pijan kao daska u nekom klubu vjerovatno u tom trenu uveliko ignoriše njen glas koji drma svim zidovima. To je manje bitno. Ali, koga medije ciljaju, ko može da se pronađe u svemu tome ? Nevine žene koje iole o svom tijelu ne znaju, senilne bake ne-afirmirane lezbe koje žale za svojom mladošću ? Djevojčice od 8 do 16 godina koje žele da narastu prebrzo za svoje godine, o kojima roditelji jako malo brinu i dopuštaju im da slične stvari gledaju i kao modelom smatraju ? Djevojke koje još nisu ustanovile svoj identitet i čija seksualna edukacija je ostala opskrbljena pa putem američkih spotova pokušavaju saznati o eksplicitnoj terminologiji i procesu stvari ?

Prije nego mi sinapsa pukne, ugasih tačno kad je dotična počela da mi prikazuje svoj friško depilirani mišić da vam ne situiram gdje. Dosta je dosta. Disturbia. Nakon toga, bude mi žao. Zamislite kako je djevojčicu, tu jadnu Ri, bilo teško oteti djetinjstvu i staviti je u čizme odrasle osobe, rekavši joj "veslaj, novac je spas, novac je vrijednost". Ne bi mi dugo žao, bez ikakve zavisti, nastavih svoj prijatni doručak uz Josephine Baker koja mi počešlja dušu kao dlakavog monstruma kojeg treba utješiti.

Prave žene nemaju potrebu egzibirati svoje bradavice i međunožje da bi zaradile svoju koricu hljeba. One ribaju WC-ove kućne i javne, peru stražnjice svojih potomaka i bore se sa veš mašinama. Svoje djevojčice uče o ponosu i poštovanju sebe, o samopouzdanju i kreativnošću koja se ne zove prostitucija talenta. Pored svojih muževa se afirmiraju i pravo stoje, zatvorenih nogu. Iste ne ližu jezikom po cijelom tijelu, javno i kud god idu (pa makar sav od belgijske čokolade sačinjen bio). Ah i da, automobil je automobil ne Zeus ni Isus.

Ima granica u svemu. I, draga Rihanna, I seriously don't mind "If I Never See Your Face Again". Ima limit mentalnoj poluciji, vlastiti sam stražar svog zdravlja i kažem stop, in the name of love if not God.

***

Vratih se Donni nakon jutarnje kafe i prirodnog-bio-sa 12 žitarica- tosta, u vrh limita kalorija, s osmijehom na licu.
Valja ponekad i istresti se. Ventili su dobri i aeracija uma nikad nikog ubila nije. Ko god se usudi, prijatelj neka mi bude.

Vjerni namčor.

Jer valja stajati i iza svojih grešaka.

Time has come today.

Šta bih ti o sebi mogao reći
Osim da sam sreo mnogo ljudi
A da mi prijatelj nije bio ni jedan
Da sam bio i gladan i slavan
Veseo i plačan, bijedan i sjajan ...
(Bijelo Dugme)

     Obična žena mi "uvali" bloggersku štafetu. Ne znajući o čemu se tačno radi, prihvatih, u ime avanture, radoznalosti i cirkusa kurioziteta koji u meni titra prvi svakom susretu nečeg novog, izazovnog.

     U samom početku, zadatak se poimao kao vrlo jednostavan : " Napišite 7 činjenica o sebi ", glasilo je. " Samo to ? " , pomislih. Dječja igra. Poredah, s očitom lakoćom sedam skupova riječi koji bi trebali da reprezentiraju određene parcele istine od kojih sam sačinjena. " Namčor ;  Volim sir; Gotivim Olivera; Nemam kućnih ljubimaca a da imam vjerovatno bi to bio mačak po imenu Schrodinger  (Ro za intimne, hvala) ; Ne volim kuhati; Trujem se stranom kinematografijom kad mi kost u grlu stane ... ", zaustavih se u opisu neke šeste supozicije sebe o sebi. Neminovna opsesija o identitetima se kod mene instinktivno probudila. "Da li sam to zaista ja, u kojim mjerama doista mrzim kuhati i koje vrste sira uopšte volim ?", zastadoh kod fragmentirane misli. O kojoj "Ja" pričamo ? Ako smo skup svih vizija, kolorit pogleda impregniranih od strane okoline, društva, sredine i zajednice u kojoj živimo, ne postajemo li samo puka socijalna predstava ? Ali, goli, sami sa sobom, lišeni strahova i priznanja samom sebi onog što jesmo, nije li to naše pravo "Ja" ? Koliko se priznajemo, deklariramo, živimo u duhu onog što u nama leži, što iskreno jesmo ? Šaljem pitanja u zrak kao Urban signale u noć.

     Osjetih, pri toj kratkoj klarifikaciji i situiranju sebe, koliko sam udaljena od neke socijalne norme koja gravitira oko mene i identificira se više po materijalnim standardima i količinama no vlastitim vrijednostima koje jasno svjedoče o naravi, karakteru i jačini srčanog kao i nervnog sistema. Ubih želju u sebi da pojasnim se jer smatram da sve dok određeni veo misterije planira, sloboda za bivanje konkretnih bujica u nama, koje tako rijetko iskazujemo inače, će ostati moguća. Dakle, prije nego se kompletno izgubim, odlutam od prvobitne misli i onog što sam htjela uistinu reći, evo par romantiziranih ali ne i manje istinitih činjenica o meni koja nikad nije bila glavni lik u lošim filmovima po nazivu Something about Henry ili Something about Mary, mene koja ima jaku averziju prema konceptu "chain mail" (lančanih poruka) ali koja prihvata poziv sudbine i obzir želje za boljim upoznavanjem drugih (jer samim ti saznajemo i o sebi).

" Evo i pravila", piše obična žena na svom blogu.

1. Ostavite link do onoga ko vas je odabrao i listu pravila na svom blogu;

2. Napišite 7 činjenica o sebi;

3. Odaberite 7 ljudi na kraju posta i ostavite njihova imena kao i linkove do njihovog bloga;

4. Obavijestite ih da su odabrani tako sto ćete ostaviti komentar na njihovom blogu.

***

Pa evo, sedam činjenica o meni (prašnjave informacije koje nikad nisu pisale ni u jednom dokumentu).

1. U životu voljeh mnogo puta. Dva puta ozbiljno. Jednom nespretno i drugi put lažno.

2. Sasvim je tačno da gotivim Olivera (Dragojevića, eh da; odnosno pjesme, jedan od javno nepriznatih i strogo tajnih fetiša za kojeg malo ko zna), da se trujem stranom kinematografijom kad mi kost u grlu stane, da se liječim muzikom i vrlo rijetko u životu dosađujem (čitaj nikad).

3. Volim riječi i ljude. Ne sve, riječi ili ljude. Pri svakom pozitivnom susretu rastem i svakim otkrićem novog, osjećam se bogatijom koliko zbog preokreta percepcije, steknutog znanja ili ostavljenog utiska iluminacije, radilo se o ljudima ili riječima.

4. Povrh svega cijenim dobrotu i predajem veliku važnost osnovnim moralnim principima. Poštovanje mi je neophodno u svakom odnosu i pogledu; povjerenje dragocjeno; lojalnost dobrodošla; pravo, pravednost i sloboda jako važne. Po njima živim, njihove ocrte slijedim kao signirane puteve.

3. Ja nisam sanjar, ja sam zidar time što su snovi cigle kojima gradim i realiziram konkretne gradnje u svom životu. Ili bar tako o sebi volim misliti. Istina je da mi ponekad nedostaje perseveracije.

4. Dajem imena objektima i predmetima kojim se služim ili koji se nalaze u mojoj imedijatnoj okolini. Zavjesa na prozoru moje spavaće sobe se zove Bogdana, kutija u koju krijem sjećanja (slike, pisma, razglednice) ima privilegiju da bude označena sa etiketom na kojoj piše "Giulietta" (originalna oznaka na kutiji).Imala sam lozu po imenu Hekuba, koja je nažalost preminula. U zagradi, pored ovog, moram priznati da se desi kako se uhvatim u konverzaciji sa sobom, kako pravim komentare i obraćam se zidu kojeg zbog afekcije nazivam "Grey Silence, my friend". Moram specifirati da se to obično dešava u rane jutarnje sate kad se zora muči pri izlasku a ja spremam za dnevne dužnosti, na granici zakašnjenja uvijek.

5. Perfekcionista sam u duši ali me vrijeme lijeći. Samoću smatram kao neophodnim tretmanom i izoliram se od svega sto zrači negativnom energijom, malodušnom zlobom. Ugodnost pronalazim u okviru svega sto je lijepo, zrači autentičnim, stvarnim, iskrenim, jednostavno komplikovanim. Volim prirodu i uživam u njoj.

6. Alergična sam na hipokriziju i aroganciju. Malo šta mi više od toga smeta kod ljudi. Ne podnosim tabanje manje nadarenih jačinom uma, tijela ili materijalnih vrijednosti. Ipak, Majka Tereza nikad nije zauzimala veliko mjesto u mom srcu.

7. Gora od američkih guru savjetnika koji nakon pijuckanja, žvakanja i sjeckanja svih zamisljivih masnoća prave novogodišnje rezolucije za mršanjem i boljom ishranom, ja pravim liste i lijepim note po zidovima i opskurnim mjestima svojih odaja. Te zadnje me podsjećaju na moje mjesečne rezolucije čiji cilj je da se hrpa mojih usvojenih mana drastično smanji čineći od mene ponešto bolju osobu, zdraviju itd. Jednako i redovno bilježim citate iz knjiga koje čitam i koji u prolazu treba da inspiriraju, kad ih nađem u kutiji za cipele, ispod saksije i slično tome.

Imam pismo. Ne znam kome da ga pošaljem.

Rektifikacija.

Nemam kome da ga pošaljem. Kad bih imala nekog - kome da ga pošaljem - vjerovatno bih ga i poslala jer ne želim da mi stoji u glavi i prosi duboka značenja idejama u prolazu, da penetrira već oplođene emocije, perturbira nečujnu pjesmu u meni.

Nemam savjesti da ga potopim a ni srca da ga sačuvam.
Ovako slijedi :

Ima nešto što mi smeta.
Ima nešto što ne volim.

Ne znam tačno šta je.

Čim stavim prst na... i otkrijem o čemu se radi, javim ti.

Do tada, mogu ti samo reći da je danas pao prvi snijeg.

Iskreno,

Ja.